KATARZA

U škrinju od pepela
pohranit ću snove.

Kroz dane Tvoje agonije,
svoju ću zanijekati.

Pružam Ti ruke,
povedi me u pustinju.

Da iskusim nedorečenost tišine,
da se na koljenima sebe odrečem.

Da se zaniječem,
glasnije nego što sam Tebe nijekati znala.

Pospi me pepelom.
Prekrij me pepelom.
Da odumru zloće,
da nestanu pakosti.

Poškropi me „izopom“ poniznosti.
Umij me na izvoru strpljivosti.
Oslobodi od svih nedoumica i premišljanja.

Svojom Riječju, mojih me vlastitih oslobodi.

Daj mi Salamonovo srce,
da gledajući Te
s ljubavlju prihvatim smislenost križa.

A zatim me, povedi k zori Uskrsnuća!

...

Misli koje je za svoj 70. rođendan,
16. siječnja 1959. godine, Charlie Chaplin
poklonio čovječanstvu.


Kada sam zaista počeo voljeti sebe shvatio sam da su bol i emocionalna
patnja samo upozorenja koja mi govore da trenutno živim suprotno od
svoje istine. Danas znam da se to zove BITI VJERODOSTOJAN.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam koliko može biti
uvredljivo kada pokušavam natjerati nekoga da radi ono što ja hoću,
iako znam da trenutak nije pravi i da ta osoba nije spremna za to, pa
čak i onda kada sam ta osoba JA. Danas, to zovem POŠTOVANJE.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam žudjeti za nekim
drugačijim životom i mogao sam vidjeti da je sve što me je okruživalo
zapravo bilo poziv da rastem i da se razvijam. Danas, to zovem ZRELOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da sam pod bilo kojim
okolnostima uvijek na pravom mjestu, u pravo vrijeme i da se sve
događa u točno pravom trenutku. Tako da sam mogao biti miran.
Danas to zovem SAMOPOUZDANJE.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam samome sebi krasti
svoje vrijeme, i prestao sam praviti grandiozne projekte za budućnost.
Danas radim samo ono što mi donosi radost i sreću. Radim stvari koje
volim raditi i koje vesele moje srce i činim to na svoj vlastiti način
i u svom vlastitom ritmu. Danas znam da se to zove JEDNOSTAVNOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe oslobodio sam se svega što nije
bilo zdravo za mene: od hrane, ljudi, stvari, situacija i svega
ostalog što me je vuklo ka dnu, a dalje od mene samoga. U početku sam
to zvao "zdravi egoizam", ali danas znam da je to LJUBAV PREMA SAMOME SEBI.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe prestao sam željeti uvijek biti u
pravu, tako sam manje griješio. Danas sam shvatio da se to zove SKROMNOST.


Kada sam zaista počeo voljeti sebe, odrekao sam se navike da živim i
dalje u prošlosti i da se brinem za svoju budućnost. Sada pak živim
samo za ovaj trenutak u kojem se SVE događa.
Tako živim svakoga dana i zovem to ISPUNJENJE.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe spoznao sam da me moj um može
poremetiti i da se od nekih svojih misli mogu razboljeti. Ali čim sam
počeo koristiti svoje srce, moj je um dobio dragocjenog saveznika.
Danas ovu vezu zovem MUDROST SRCA.

Nema potrebe da se plašimo svađa, suočavanja niti bilo kakvih
problema, jer i zvijezde se ponekad sudare pa i iz sudara nastane neki
novi svijet.

Danas, ja znam: TO SE ZOVE ŽIVOT.

NESRETANJA

Vječno
u činu mimoilaženja.



Nesretnuti,
ni sa srećom se nismo znali sresti.



Znam,

ako te i upitam jeli moglo drugačije,
ni sa mojim pitanjem se nećeš sresti.



Nesretnuti,
ni sa odgovorima se nismo znali sresti.



No,

još ima nade,

da se susretnu naše tišine,

naše samoća,

naša bjegstva,
naša jastva…





Vjerujem u to,

zbog dosadašnjih sretanja s tobom,
koja su se, istina dogodila u nesretanju.




Zbog Obećanja, zapisanih u Knjigama…



Zbog ovog srca,

koje zahvaljujući
tim susretima u ne sretanjima još uvijek živi.


Vjerujem u to…


Jer vjerujem u Ljubav.

MANA SPOZNANJA

Po raskvašenu snijegu,
plesala sam
ispod nerascvalih cvjetova trešnje.

Po tko zna
koji put,
gledala u Nebo
iščekujući manu spoznanja.

Nebo je šutjelo.

I lišće je šutjelo,
ušutkano hladnoćom snijega.

I srce je šutjelo.

04.veljače

Nisam ti čestitala rođendan.

No, to ne znači da nisam cijeli dan mislila o tebi.

O tvojim
i mojim godinama,
koje se osipaju poput ovog snijega.

I da ironija bude veće,
nekoliko njih,
i danas me "pouči" o ljubavi....

Usput postaviše stotinjak "starih" pitanja...

Čak sam nekoliko puta imala potrebu
odgovoriti na njih - tvojim imenom!!!!


Nisam.


Jer, bez obzira na njihove "sređene" živote.

Oni nisu ni sanjali o ljubavi

kojom ja tebe ljubim.


SRETAN ROĐENDAN LJUBAVI!

DEJAVU

Pod velom od snijega, usnulo sjećanje…
Bezbrižno sni.

Dok ti i ja.
Svatko na pramcu svoje krme,
borimo se svatko sa svojim nevremenom.

Tko zna.

Možda se u nekom „Bermudskom trokutu“, ponovno sretnemo.

Bilo bi to „ po treći put“ oživljena prošlost.

Ako se pak dogodi.
Obećaj mi da ćemo zajedno iz sna prenuti sjećanje,
i dopustiti mu da zajedno s nama, bezbrižno živi ljubav!

Ispričavajući se zbog nedolaska na promociju,
zamolio me je da mu sačuvam jednu od knjiga.

Želiš li da ti pošaljem knjigu po Maji?


Nakon kraće stanke odgovorio je: Može. No, možemo i mi popiti kavu.

Odgovorila sam: Ok. Kako ti odgovara.


Za otprilike sat vremena stigao je sms: Moram za Vukovar.Pošalji mi knjigu po Maji, a mi se vidimo čim prije.


I pretpostavljate.
Dala sam knjigu Maji. Uredno zapakiranu. S posvetom.
No, ona mu nikada nije dala tu knjigu.


Možda, i vremenu treba dati vremena.

LJUBAV JE DOBROSTIVA

Poput svjetionika,
što na uzburkanome more daje nadu
i izbavlja od potonuća.


Na mojim raskrižjima stoji Tvoja Ljubav
razapeta na drvu križa.


Brine nad mojim svitanjima,
strepi nad mojim koracima,
razabire moje sne.

Mudrošću osvjetljava moj put.

naša mala likovna radionica:))

najnovija ULJE:))




jedna od dražih AKRILIK...




slikanje:))

BEZUVJETNOST POVRATKA

Ponekad,
onako potajice,
na licima stranaca,
tražim tebe.

Izdvajam te nepoznate utiske ,
pa poput puzli – slažem tvoj lik.

I po ko zna koji put – pitam se ima li smisla,
tražiti te ondje gdje nisi,
čekati te tamo gdje nikada nećeš biti.

Po tko zna koji put,
nakon prešutnog odricanja
i bezimenih pjesmi.

Ja se tebi vraćam.

Jer, bez tebe ne poznam osjećaj ljubavi i čežnje.

A bez toga dvoga,
nikada nisam mogla napisati pjesmu.

Ne postoji bora na tvome licu,
da je nisam podarila stihom…

...

Dok mi neki – samilosno,
pokušavaju predočiti prolaznost vremena.

Nabrajajući neznana i krajnje nebitna imena, pojedinca…

Kao da ime - zaustavlja kazaljke na satu?!

Postojano šutim.

I ne trudim se, objašnjavati im zabludnost njihovih, krivih percepcija i definicija.

Štoviše,
već u startu odustajem od pojašnjavanja
kako moje vrijeme uprisutnjuje jedino ljubav!

Defregmentacija prošlosti

…Bio je sumoran kišni dan.

Život je imao miris jeseni.
U hladnom uredu (ne sjećam se razloga hladnoći) odrađivala sam još jednu svakodnevnicu.
Bilo je prošlo podne, kad se na vratima začulo kucanje.
Sjećam se (kao da je bilo jučer) kako mi je tvoj ulazak bio suvišan.
Jer, zvuk tvojih koraka – narušio je razmišljanje o svemu i ničemu…


Gotov lijeno (jer mi se činilo ne potrebnim) ustala sam se,
pružila ruku i promrmljala svoje ime.
Sjećam se (vječno ću se sjećati ) izgledao si poput zbunjenog, simpatičnog školarca.
Ne znam zašto, al u tom sam trenutku pomislila, kako bi ti savršeno pristajao trofrtaljac!?Hm!

U pepito košulji, krem (mislim da je bio Murin) džemperu,
u (iste boje) hlačama od samta ,
crnim kožnim gležnjačama, s aktovkom u ruci,
s očima boje sna,
mirišuć na nemir,
korakom pristojnosti
– ušao si u moj život.



Predstavio si se kao….
Tada mi ništa nije značio taj stisak ruke (za kojeg bi danas dala sve) , a još manje tvoje ime, koje je zbog nekih - prošlih prošlosti, bilo sinonim za bol!

Sjećam se, kako sam ti (iz ne znam kojeg razloga) postavila par pitanja,
u kojima si ( a da to uopće nisam tražila) rekao gotov sve o sebi!
Samo u par trenutaka, prateći smjer tvojih riječi, proputovala sam od S…., do Mostara, zatim do S….., pa do Splita, pa se ponovno «vratila» u Mostar.

Možda me to "naše" zajedničko putovanje kroz prošlost,
nagnalo da ti dam "kartu" za vlak
koji je "upravo polazio" za budućnost?!



Otišao si.

Iza tebe je ostala prazna soba,
i srce prepuno nade, da ćeš ponovno doći!
Ta bilo je dovoljno napraviti trunčicu haosa – i ti si bio tu.

Ironična je činjenica,
da si istovremeno,
defregmentirajući moj računalni sustav
- moj život antidefregmentirao,
stvarajući mnoštvo praznih stranica,
koje su imale tek neki prividan obris,
al u sebi ništa
– osim sablasne nedorečenosti …


Sjećam se tvog prvog i posljednjeg pitanja …
tražio si da svojim odgovorom “odredim” našu budućnost!

Dok je mojim tijelom odzvanjao eho tvojih riječi,
ja sam te gledala i šutjela…
i šutnjom, rasplakala nebo.

Sveg poslije izrečenog, se i ne sjećam.
Zaustavila sam se pored tvoga pitanja,
ne bi li ga, možda – ponovio!
– a ja,
– smogla snage, odgovoriti…

U tom iščekivanju (poput izgubljenog putnika na peronu) propustila sam još mnoge (izrečene i ne izrečene) rečenice.
čekajući, da se ponovi taj trenutak,
pogled,
riječ…

Pustila sam te da odeš bez kišobrana
- a plakalo je nebo.

Hvalospjev ljubavi (1 Kor 13, 1-13)

Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.

Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao - ništa sam!


I kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao
- ništa mi ne bi koristilo.


Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi, a raduje se istini;
sve pokriva,
sve vjeruje,
svemu se nada,
sve podnosi.


Ljubav nikad ne prestaje.


Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.

Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje.
A kada dođe ono savršeno,
uminut će ovo djelomično.
Kad bijah nejače, govorah kao nejače,
mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače.

A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko.

Doista,
sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki,
a tada - licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!


A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje
- ali najveća je među njima LJUBAV.

Tko čeka i dočeka, pa taman i na Doček.

Iako mi je plivanje „uzvodno“ bio hobi, moram priznati da ga barem do sada nisam prakticirala za doček Nove godine. I tako dok su svi zdušno hrlili u Pariz, moj muž je izrazio želju za dočekom u Dubrovniku. Naime, u taj grad se zaljubio zbog mojih „reportažnih“ priča i odlučio je prijelaz u novo stoljeće, dočekati baš na Stradunu. Možda se potajice nadao, kako će naš brak pred raspadom, na tom kamenu ponovno ojačati, očvrsnuti.
No, pričajući mu navedene priče nisam ispričala onu glavnu. Priču o ljubavi začetoj na Dubrovačkim zidinama.
O ljubavi koja još uvijek živi. Bolje reći, zahvaljujući kojoj – sam još uvijek živa!


Bilo je točno 23.45h kada je naš avion uspješno uzletio sa piste.
Zvuči nelogično, Pariz je najromantičniji kada se na njega gleda iz Aviona. Možda zbog percepcije stvarnosti koja se skrivala ispod samozatajnih krovova. Iskreno, ovo me je putovanje emotivno uzdrmalo, probudilo neke stare plime. Tako da sam u avionu, bila raspoložena jedino za šutnju. Kako bih izbjegla dijalog s mužem, odglumila sam glavobolju. Iako, pospremanje „pretinaca duše“ nije preporučljivo u masi, jer iziskuje postojan mir. Nirvanu, u kojoj možeš smiriti valove koji te razdiru. No, znala sam da nemam previše ni prostora ni vremena. Trebalo se pripremiti za susret s uspomenama. Priznam, najviše od svega me boljela spoznaja da sam najdragocjenije vrijeme svoga života – danas mogla zvati samo uspomenom. Poput gladnog novorođenčeta, srce je vapilo za povratkom u prošlost. Možda zbog činjenice, da ne možeš otvoriti nova poglavlja, dok se stara ne zatvore.
Iako je prošlo više od deset godina, uspomene, kako lijepe, tako i one bolne su još uvijek bile svježe. Postojane poput frizure napravljene Taft pjenom.
Iskreno, nisam bila sigurna želim li ta „stara“ poglavlja zatvoriti, ili ih samo ljepše prepisati u knjige s novijim koricama?!

Dubrovnik nas je dočekao u svoj svojoj ljepoti. More se ljeskalo na suncu, izazivajući svojim spokojem u meni ljubomoru. Jer, samo jedan pogled na taj grad i njegove zidine, u meni je rađao neslućenim osekama. Sol na „ranu“ dolijevala je činjenica da smo odsjeli u hotelu Ekscelzior. Recepcionarka se šokirala, ugledavši suze na mome licu dok sam preuzimala ključ od sobe 102.


Ljeto 1987.

Iako se svako ljeto čini najvrućim, mislim da od ljeta 1987. nije bilo toplijeg. Barem ne od kada se ja sjećam. I sada mi je pred očima prizor turista, koji u tankoj ljetnoj obući skoro pa skakuću po Stradunu, koji je bio toliko vreo da se na njega nije smjelo otisnuti cijelim stopalom. S obzirom da je bio famozni agosto tih dana sam bila skoro pa zaboravila materinji jezik. Razgovarala sam, šetala, kupala se, pa i sanjala na talijanskom jeziku. Imala sam osjećaj da sam u Milanu, a ne u Dubrovniku.
U jednom trenutku, dok sam na recepciji hotela pravila podsjetnik za večerašnji event na prišao mi je nepoznat muškarac.

Na prvi pogled podsjećao na jednoga od rimskih bogova, a na drugi, pa i treći pogled shvatila sam da ima lice ljubavi.

- Buongiorno, come posso aiutarLa?

Dok me zbunjeno gledao, ponovila sam još jedanput pitanje.

- Oprostite, ne razumijem, odvratio je zbunjeno.
- Ne, molim Vas vi oprostite bila sam sigurna da ste Talijan.

Na tu moju izjavu crvenilo na njegovim obrazima, postalo je još intenzivnije.

- Jeli to kompliment ili?!

Nakon ovog pitanja, a da ni dan danas ne znam iz kojeg razloga i ja sam se zacrvenjela.Pretpostavljam da smo bili smiješni gostima koji su se od nas sapinjali, dok smo nepomično stajali na sred recepcije. Oboje smo bili obučeni u bijelo, preplanula tijela, crvenih obraza, bili smo poput odraza u ogledalu.
Dani koji su uslijedili, potvrdili su da nismo bili tek odraz. Bili smo dvije polutke cjeline.
Već prve večeri doznala sam sve o njemu. Bio je direktor tvrtke, za koju smo organizirali spomenuti event. Zbog poslovnih obveza nije uspio doći s partnerima koji su kod nas odsjeli prije tjedan dana. A ja sam se cijeli dan pitala, zašto se tako pozorno čuva soba broj 102.

Na moju sreću event je bio pomno do u najmanje detalje organiziran, tako da je sve prošlo u najboljem redu. Jer, da se od mene išta te večeri tražilo ne bih to bila sposobna odraditi. Moja misao, pogled, svaki otkucaj srca bio je usredotočen na „stranca“ koji je stigao u posljednji trenutak, a ipak na vrijeme. Bolje reći u pravo vrijeme. Po završetku eventa, dala sam kolegama instrukcije gdje što trebaju pospremiti i krenula prema hotelu. S obzirom da su mi noge pucale od umora, odlučila sam hodati bosa. Iako je bilo skoro četiri sata poslije ponoći, kamen se još nije bio ohladio. No, stopalima je godila ta toplina.

Voljela sam Stradun kad je prazan.

Maštala sam kako ću ga jednom iznajmiti samo za sebe, bez buke, te se u miru naužiti njegove ljepote. Iako sam bila slomljena od umora, imala sam potrebu zaplesati. Poput nestašnog djeteta, počela sam se spontano okretati uživajući u slanome sjevercu koji mi je mrsio kosu. Negdje kod petog okretaja, osjetila sam kako moje tijelo udara od nešto.

Već sam počela gubiti ravnotežu, kada me on uhvatio svojim rukama.
- Zar nije opasno u ovo doba, bos plesati po kamenu.
- Ne, jer po Stradunu znam proći i zatvorenih očiju - odgovorila sam zbunjeno, pokušavajući se osloboditi ugodnog stiska njegovih ruku.
Ustuknuo je par koraka, iznenađen mojom reakcijom.

- Ispričavam se ako sam Vas omeo. Očito ste uživali. Samo nastavite, neću vam više smetati.

- A gdje ste vi pošli u ovo doba, još malo pa će zora.
- Pošao sam na Porporelu pozdravit ću izlazak sunca, pa tek onda na spavanje. Ja sam od onih što vole spavati po danu.
Nakon njegovog osmijeha, izlazak sunca je bila suvišna stvar.
Bila sam prestara, da se zaljubim u stranca kojeg sam poznavala tek nekoliko sati, no izgleda da srce to nije puno sekiralo.
- Čujem da ste najbolja vodička u gradu. Hoćete li mi se pridružiti na Porporeli.
- Nema potrebe, ne treba vam vodič da pronađete sunce, sigurna sam da će ono vas pronaći.

Dok me šutke gledao, predomislila sam se i odlučila mu praviti društvo. Razgovor kojeg smo vodili iščekujući sunce, bio je nalik osmosmjerci. Trebalo je tih nekoliko zbunjenih gotovo slučajnih riječi, poredati u smislenu cjelinu. No, unatoč tome, tog jutra sam po prvi put iskusila miris zore i toplinu izlazećeg sunca.

Dani koji su uslijedili nalikovali su labirintu. Svako od nas je imao unaprijed dogovorene obveze, no ono malo trenutaka provodili smo zajedno.
Svjesni kratkoće i neizvjesnosti vremena, cijenili smo svaki trenutak i živjeli ga punim srcem.
Od svih činjenica najzanimljivija je ta da smo u Zagrebu, živjeli skoro pa u susjedstvu, a da se nikada nismo upoznali ni sreli. Zaključili smo, da smo na nekim događajima nalazili oboje, no nikad se nismo sreli. Drago mi je da se to dogodilo u Dubrovniku, meni tako dragome gradu.

Njegov boravak u Dubrovniku je završio za tjedan dana. Iako sam bila tužna zbog njegovog odlaska, radovao me skori susret i život u Zagrebu. S obzirom da sam imala svoj stan, dogovorili smo se da će se čim prije doseliti kod mene.
Iako je bilo puno toga zbunjujućeg, jedno je bilo sigurno. Nismo htjeli živjeti jedno bez drugoga, ni trenutka.

Ples koji sam te zore započela na Stradunu, nastavio se u Zagrebu i u svakom zakutku svijeta kojim smo prošli, nas dvoje – dvije zaljubljene skitnice.

Soba 102

Iako je u međuvremenu soba doživjela nekoliko renoviranja meni je i dalje mirisala na njegov parfem, kojeg je u obilnim količinama slijevao niz svoja ramena. Tješeći se kako „ljeti mirisi brzo ishlape.“

Dok je muž razvrstavao prtljagu, nasula sam si čašu starog konjaka i izišla na terasu. Iako je do dočeka bilo punih 6 sata, Stradun je već svijetlio, što od lampica, što od pirotehnike. Da sam mogla birati, dočekala bih Novu na dragoj mi terasi i nazdravila za nezaboravne trenutke te davne 1987.

Moram priznati, doček u Hotelu bio je pomno organiziran.

Sve je bilo na svome mjestu, isplanirano do u detalje.
Od stola do stola, moglo se čuti kako ljudi pričaju na raznim jezicima. Muž i ja smo razgovarali (ako se ta kurtoazija može nazvati razgovorom) na Francuskom. Kao da smo imali za reći nešto povjerljivo, a tek smo tu i tamo dali koji komentar na jelovnik. Bilo je sredovječnih, ali i posve mladih parova, koji nisu bili svjesni ničega osim svojih osjećaja, dodira i pogleda. Ti su me prizori cijelu večer vraćali, u moju nikada prežaljenu prošlost.


Iz nostalgije me trznuo glas voditelja, koji je vodio nagradnu igru. U kojoj će dvoje glavnih dobitnika, trebat otplesati novogodišnji valcer. Kuglice su se pokrenule, a nakon minutu dvije između svih izdvojile su se kuglice s brojevima 102 i 77. Naravno bili su to brojevi naših soba.
Voditelj je pojasnio da, s obzirom da se s brojem 77 natjecao muškarac, iz sobe 102 je trebala izaći žena.

Dok sam se kroz masu probijala do podija primajući čestitke nazočnih, susrela sam se s najljepšim očima na svijetu, smještenih između meni nepoznatih bora.

Stajao je na podiju, lijep, sa onim starim samopouzdanjem.
Da, mi smo bili dvoje nagrađenih, koje je samo nekoliko minuta prije ponoći trebalo otplesati valcer. I dok je upravitelj hotela je tražio nekoga od prevoditelja da nam pomogne pri upoznavanju, mi smo se promatrali bez riječi. Sve je bilo savršeno jasno.

U trenutku kada se kod nas pojavila djevojka s recepcije, s najljepšim osmjehom na svijetu (zbog kojeg se nekoć izlazak sunca postala suvišna stvar) objasnio je da nema potrebe za prevoditeljem, jer „njegova partnerica govori sve jezike“.
I bio je u pravu.

Nama nije trebao ni prevoditelj, ni riječ. Sporazumjeli smo se – jezikom ljubavi.

Našavši se, nakon toliko godina u njegovom zagrljaju nisam razmišljala što o tome misle drugi, pa ni moj muž.

Sve što sam željela bilo je tu.
Ne nadohvat ruke, već u mojim rukama.
I ne sjećam se jeli i kada otkucala ponoć.


Jedino čega se sjećam, bile su njegove usne orošene suzama.
Ovaj put radosnicama.

Dragi prijatelji,

Neka vam Svijetlo Betlehemske noći
obasja život,
a vaše korake uputi stazama radosti i mira.

Čestit vam i blagoslovljen Božić.

PREDSTAVE

Kada ne pišem poeziju, pišem igrokaze.

Ovogodišnji pod nazivom "Didakov Božić", govori o širokobriješkom fratru,
koji je za I. svjetskog rata spasio 17000 hercegovačke djece da ne umru od gladi.
Naime, u godinama gladi našao je u Slavoniji udomiteljske obitelji gdje ih je odveo.






Igrokaz govori o njihovom spašavanju,
te fra Didakovom odlasku u Slavoniju da zajedno s njima proslavi Božić.

U predstavi je sudjelovalo 70 glumaca amatera.

Obožavam raditi s ljudima punim duha i entuzijazma.


Par fotografija …


KOREOGRAFIJA UMIRANJA





RODITELJI ispraćaju fra Didaka koji s braćom odlazi u Slavoniju





DJECA za Didaka spremaju božićnu priredbu





Didak za sve slavi misu Polnoćku





EKIPA

...

Voljela bih te voljeti….

Slobodno.

bez bremena prošlosti,
bez predrasuda,
bez razočaranja,
koje je postalo neminovan suputnik…

želim izgubiti ruke u tvojoj kosi,
riječ na tvojim usnama..

želim usnuti u međuprostoru
između tvojih obrva i trepavica,
koji je tako mistično dubok…


voljela bih te voljeti,
smijući se,

zajedno s tobom dočikati svitanja…


voljela bih te držati u naručju,
i utopliti tu tvoju krhkost,
koju nastojiš skriti
iza svojih sigurnih koraka…


voljela bih
s tobom ispraćati zvijezde
i nazdravljati prvim zrakama sunca…


voljela bih kupati se u tvom pogledu,
dok se gledamo
netremice, bez riječi…

sva tvoja razočaranja,
lutanja,
praznine,
sva tvoja bježanja od istinske ljubavi
utopila bih
u svoje zaljubljeno srce….


voljela bih da spoznaš moje čežnje,

- voljela bih te voljeti!

peti izlazak ...

Njegova,
nespretno zavezana kravata savršeno je odgovarala situaciji.
Naime, niti u zraku, niti u snovima, nije bilo ničega obećavajućeg.
Od samog početka sve je mirisalo na još jednu farsu.
Licemjeran pokušaj da zaboravim tebe.

Na trenutke mi je bilo žao, što njegov trud ne mogu nagraditi poštenom emocijom.
Od samog početka jasno mi je dao do znanja koliko mu značim.

A ja?
Trudila sam se zadržati granicu uljudne pristojnosti.
Iskreno glumila sam neku sažaljivu pristojnost.
A prizor je bio toliko sažaljiv da se i meni samoj plakalo.
Nije ni slutio, da njegove dodire doživljavam kao oskrvnuće nevidljivih tetovaža,
utisnutih tvojim usnama.

Sve je mirisalo na farsu..

Farsu u kojoj sam prihvatila glavnu ulogu.
No, što sam je više puta ponavljala – bez obzira na sretnu „masku“,
shvatila sam da to nije uloga koja mi pripada…

ADVENT - vrijeme sretnih susreta

Vanka miriše na proljeće :))
Ili je… Hm… ono samo u meni?
Kao što jedna od „Partitura sna“ kaže;


„S otiscima sunca
nisu se izrodili neki novi otisci,
tek su oni postojeći postali jasniji.
A to nije malo…
Na neke stvari treba staviti točku.
a neka poglavlja tek početi ispisivati…“

Tako to valjda ide.

Iako mi to nije bila namjera, možda sam ipak jedno razdoblje uspjela „zatvoriti“ među dvije korice knjige. Možda sam je mudro tiskala u „tvrdom uvezu“, da je bio „mekši“ možda se dogođena događanja ne bi ni dogodila.
Ne znam vjerujete li i u koga, al ima jedna lijepa molitva koju vam ovom prilikom poklanjam.

Želim, da vam Advent bude ispunjen blagoslovljenim susretima, jer samo oni nose sreću.

Molitva sv. Rafaelu anđelu sretnih susreta

O Rafele, vodi nas prema onima koji čekaju, onima koji čekaju na nas!
Rafaele, anđele sretnih susreta, vodi me-nas za ruku prema onima koje mi tražimo!
Neka svi naši i svi njihovi pokreti budu vođeni tvojim svijetlom i posuti tvojom radošću.
Anđele čuvaru mladog Tobije, predaj molitve koje ti prinosimo sad pred noge Onoga u čije si lice dostojan da gledaš. Usamljeni i umorni, skršeni razjedinjenjima i žalostima na zemlji, imamo potrebu tebe zazivati i moliti za tvoju zaštitu, da ne budemo kao stranci u zemlji radosti.
Sjeti se slabih, ti koji si snažan, ti čiji dom leži u području grmljavine, u zemlji koja je uvijek u miru, uvijek spokojna, obasjana velikom slavom Božjom.
Amen.

men.

BEZIMENA PJESMA

Tijelo umiveno kišom,
omotala sam u prefrigane mreže zaborava.

Kako bi me zaustavile,
u još jednoj besciljnoj potrazi za tobom,
u kojoj sam ne htijuć izgubila sebe.

U biti…

Možda sam se izgubila,
tražeći sebe u tebi?!

U našem površnom prijateljstvu.
Na pragu romanse.

U osmjehu,
zbog kojeg mi je
svitanje postalo suvišna stvar.

Ne,
nije ovo pjesma
o tebi
- a, ponajmanje tebi.

Ovo je glasno nijekanje svih godina iza nas.
Javno odricanje od iluzije.

Poetsko oslobođenje za sretnija jutra.

Ovo je BEZIMENA PJESMA.
Kraj jednog sna, koji je imao ime i prezime.

Ovo je...

Moj poklon pred vlastitom savješću,
koja je unatoč mojoj tvrdoglavosti,
ustrajala u naumu da me osvijesti,
da me probudi.

Da me podigne .
Potakne na neke sretnije i smislenije pute.

Ovom – bezimenom pjesmom,
od tebe se
- bez riječi opraštam.

Poetski oslobođena, hitam k sretnijem snu!

i to je TO:))))



druga knjiga, al poetski prvijenac....

trideset sedam pjesama i 1 priča

POSTOJANOST LJUBAVI

Volim te prije svega.

Toliko,
da mi se na trenutke učini
da prije od toga „PRIJE“
ničeg i nije bilo.
… Da je postojanje otpočelo,
tek poslije nas…

Volim te i poslije svega.

Toliko,
da mi se na momente učini kako je nakon našega „prije“,
odmah uslijedilo naše „poslije“.

U stvari.

Kad malo bolje razmislim.
Sigurna sam da osim NAS,
ništa drugo i nije postojalo.

INTERMECO

Pitam te: Kakav je okus istine?

Pitaš me: Zašto mene to pitaš?



Oprosti.

Nenamjerna pogreška,

zbog dugogodišnjeg uvjerenja,

da istina,

na tvojim usnama spi.



Nastavljam suhoparni dijalog:



Zbunjena sam.

Ne znam, koga da

u ovo predvečerje noći, upitam koji je okus istine…



Jeli sličniji maslini ili malini?

Jeli tankoćutan poput tišine ili je teret nepcu?

Ostavlja li traga.

ili prođe neprimjetno, lako..



Spuštajući slušalicu, ponavljam: Oprosti,potkrala mi se pogreška.

Odgovaraš: Oprosti – što sam te toliko dugo uvjeravao, da istina spava na mojim usnama.



Nakon toga, uslijedio je prigušeni jecaj…



Ljubavi,

jeli moguće,

da istina ima okus suze?!

III

Bolovala sam puna tri dana. Bilo je vrijeme za nastavak priče. Ponovno sam pročitala ispisane stranice, te po ko zna koji put shvatila, da ga ni zbog čega na svijetu neću prestat voljeti. Nikada. Takva ljubav ne gasne.
S obzirom da sam poprilično opisala ratna događanja, prepuna ljubavi, straha i strepnje. Odlučila sam naredno poglavlje napisati u sretnijem štihu. No došavši do teme - on, ja i sreća nisam znala odakle početi. Ta naša ljubav se i ne može drukčije opisati, već kao sreća. Znam da iz današnje perspektive to paradoksalno zvuči, al' doista je bilo tako.

U prilog toj tvrdnji…

Bilo je Valentinovo, te davne 1992. godine. Za čudo Božje toga jutra nije bilo ni jedne uzbune. No, predvečer dok sam se pripremala za počinak, susjedi su usplahireno galamili pred mojim vratima, prepričavajući zadnje vijesti u kojima su građani upozoreni da prenoće u skloništima. Istina, prijedlog mi se nije sviđao, no činjenica da sam stanovala na 12 katu, natjerala me da siđem. Iskreno, bila sam otupjela i na strah i na sirene. Činjenica da je on svakodnevno na prvoj liniji bojišnice, bila mi je strašnija od informacije koju su i dalje prepričavali. Nakon nepunih sat vremena, predsjednik kućnog savjeta ponosno je priopćio da više nismo u opasnosti i da možemo ići. Cijela mi se priča činila izmišljenom, no…
Dok su se ostali žurno trpali u liftove, odlučila sam krenuti stubama. Došavši do stana, začula sam glazbu, a bila sam sigurna da sam pri izlasku sve pogasila. Otvorivši vrata, u mračnom hodniku susrela sam se s njegovim pogledom. Stan je bio prekriven svijećama i ružama… Na stolu večera… Ma koliko željela, ne mogu se sjetiti što se zbivalo između tih 22.30 i 05 sati kada je otišao. Zastalo je i vrijeme, i srce i suze… ni san, ni java više nisu imali pravo glasa…

Nakon njegova odlaska, po stanu sam našla nekoliko u vrpcu uvezanih pjesama, koje mi je napisao na ratištu. Stihovi su bili prepuni ljubavi, odanosti, čežnje… Smijala sam se i plakala nad tim stihovima, zamišljajući kako ih piše potajice, uz plamen svijeće. Nikada nije skrivao svoje osjećaje, al' zato je skrivao svoju plahu ranjivost, koju sam ja tako ponizno i dostojanstveno znala prepoznati, zagrliti i obraniti.
Jer, nas dvoje nismo bili polutke cjeline, mi smo bili jedno. I bez obzira na kasnija događanja i ovo danas, sigurna sam da on nikada nikome neće pripadati. Jer je bio i jest samo sa mnom, u meni.

U nastavku priče opisala sam naš život nakon rata…

Naš boravak u Veneciji, proslavu mog 30-tog rođendana u Parizu, odmor u Egiptu itd. Te predivne dane, u kojima nismo bili svjesni ničega drugog osim naše ljubavi. Uz svaku od tih priča mogla bih priložiti album fotografija. No, ti albumi su opet zasebna priča.
Naime, čisteći stan, jednu sobu - onu gostinjsku, sam u potpunosti zaobišla. Ukratko, ta je soba bila muzej naše ljubavi. U njoj su boravili svi njegovi darovi, slike, čak i njegova odora. Imala sam osjećaj, kada bih ušla u nju, da bi me zauvijek progutala.

No, bila sam sigurna da još uvijek miriše na brilijantin.

NEPONOVLJIVOST POGLEDA

Neponovljiva je,
neponovljivost pogleda.

Pogleda u kojem nađeš sve odgovore,
pa i više od toga.

Pogleda
u kojem usniš,
bezbrižno poput djeteta.

Pogleda,
kojem se prepustiš kao
dugo iščekivanoj ljetnoj kiši.

Pogleda koji
je ujedno razigran i rasplesan,
a opet pritajen i tih.

Pogleda, koji prebiva samo u tvojim očima.

...

Osjećaji pretvoreni u akorde.
Riječi u pjesmu.
Koraci u ples.

Ja i ti,
u MI.

ČETIRI GODOŠNJA DOBA

Ne znam zbog čega.


Al' ponekad me,

onako na trenutak,

nas dvoje – podsjeti na jesen.



Iako smo radošću bliži proljeću,

a zagrljajima ljetu,

u srcu me

kad nas pogledam,

preplavi

toplina purpurne jeseni.



Jer, kao što purpurna boja lišća,

svjedoči o punini zrelosti,

tvoje usne

svjedoče o ljubavi.



Ljubavi,

u kojoj nikada ne bijaše mjesta polarnim zimama.




Od sva četiri godišnja doba,


ne znam zbog čega,

al' ponekad mi se

onako na trenutak učini,

da smo nas dvoje najsličniji jeseni…



Lijepo je što postojiš!

HVALOSPJEV JUTRU

Još jedna noć,
legitimirana stihom.

Prekrivena velom vremena.
Na proputovanju kroz sada.
Sigurna u sutra.

Osmjehom pozdravljam svitanje.