PARTITURE SNA
email:
prsanijela@gmail.com
26.09.2011., ponedjeljak
ČETIRI GODOŠNJA DOBA
|
Ne znam zbog čega. Al' ponekad me, onako na trenutak, nas dvoje – podsjeti na jesen. Iako smo radošću bliži proljeću, a zagrljajima ljetu, u srcu me kad nas pogledam, preplavi toplina purpurne jeseni. Jer, kao što purpurna boja lišća, svjedoči o punini zrelosti, tvoje usne svjedoče o ljubavi. Ljubavi, u kojoj nikada ne bijaše mjesta polarnim zimama. Od sva četiri godišnja doba, ne znam zbog čega, al' ponekad mi se onako na trenutak učini, da smo nas dvoje najsličniji jeseni… Lijepo je što postojiš!  |
19.09.2011., ponedjeljak
HVALOSPJEV JUTRU
|
Još jedna noć, legitimirana stihom. Prekrivena velom vremena. Na proputovanju kroz sada. Sigurna u sutra. Osmjehom pozdravljam svitanje.  |
14.09.2011., srijeda
II. poglavlje
|
Ljeto 1985 Iako se svako ljeto čini najvrućim, mislim da od ljeta 1985. nije bilo toplijeg. Barem ne od kada se ja sjećam. I sada mi je pred očima prizor turista, koji u tankoj ljetnoj obući skoro pa skakuću po užarenom Stradunu, koji je bio toliko vreo da se na njega nije smjelo otisnuti cijelim stopalom. S obzirom da je bio famozni agosto (kada svi talijani dođu na more) tih dana sam bila skoro pa zaboravila materinji jezik. Razgovarala sam, šetala, kupala se, pa i sanjala na talijanskom jeziku. Imala sam osjećaj da sam u Milanu, a ne u Dubrovniku. U jednom trenutku, dok sam na recepciji hotela pravila podsjetnik za večerašnji event , prišao mi je nepoznat muškarac. Na prvi pogled podsjećao na jednoga od rimskih bogova, a na drugi, pa i treći pogled shvatila sam da ima lice ljubavi. - Buongiorno, come posso aiutarLa? (Dobar dan. Kako vam mogu pomoći) Dok me zbunjeno gledao, ponovila sam još jedanput pitanje. - Oprostite, ne razumijem, odvratio je zbunjeno. - Ne, molim Vas vi oprostite bila sam sigurna da ste Talijan. Na tu moju izjavu crvenilo na njegovim obrazima, postalo je još intenzivnije. - Jeli to kompliment ili?! Nakon ovog pitanja, a da ni dan danas ne znam iz kojeg razloga i ja sam se zacrvenjela. Pretpostavljam da smo bili smiješni gostima koji su se od nas sapinjali, dok smo nepomično stajali na sred recepcije. Oboje smo bili obučeni u bijelo, preplanula tijela, crvenih obraza, bili smo poput odraza u ogledalu… Dani koji su uslijedili, potvrdili su da nismo bili tek odraz. Bili smo dvije polutke cjeline. Već prve večeri doznala sam sve o njemu. Bio je direktor tvrtke, za koju smo organizirali spomenuti event. Zbog poslovnih obveza nije uspio doći s partnerima koji su kod nas odsjeli prije tjedan dana. A ja sam se cijeli tjedan pitala, zašto se tako pozorno čuva soba broj 102. Na moju sreću event je bio pomno do u najmanje detalje organiziran, tako da je sve prošlo u najboljem redu. Jer, da se od mene išta te večeri tražilo ne bih to bila sposobna odraditi. Moja misao, pogled, svaki otkucaj srca bio je usredotočen na „stranca“ koji je stigao u posljednji trenutak, a ipak na vrijeme. Bolje reći u pravo vrijeme. Po završetku eventa, dala sam kolegama instrukcije gdje što trebaju pospremiti i krenula prema hotelu. S obzirom da su mi noge pucale od umora, odlučila sam hodati bosa. Iako je bilo skoro četiri sata poslije ponoći, kamen se još nije bio ohladio. No, stopalima je godila ta toplina. Voljela sam Stradun kad je prazan. Maštala sam kako ću ga jednom iznajmiti samo za sebe, bez buke, te se u miru naužiti njegove ljepote. Iako sam bila slomljena od umora, imala sam potrebu zaplesati. Poput nestašnog djeteta, počela sam se spontano okretati uživajući u slanome sjevercu koji mi je mrsio kosu. Negdje kod petog okretaja, osjetila sam kako moje tijelo udara od nešto. Već sam počela gubiti ravnotežu, kada me on uhvatio svojim rukama. - Zar nije opasno u ovo doba, bos plesati po kamenu. - Ne, jer po Stradunu znam proći i zatvorenih očiju - odgovorila sam zbunjeno, pokušavajući se osloboditi ugodnog stiska njegovih ruku. Ustuknuo je par koraka, iznenađen mojom reakcijom. - Ispričavam se ako sam Vas omeo. Očito ste uživali. Samo nastavite, neću vam više smetati. - A gdje ste vi pošli u ovo doba, još malo pa će zora. - Pošao sam na Porporelu pozdravit ću izlazak sunca, pa tek onda na spavanje. Ja sam od onih što vole spavati po danu. Nakon njegovog osmijeha, izlazak sunca je bila suvišna stvar. Bila sam prestara, da se zaljubim u stranca kojeg sam poznavala tek nekoliko sati, no izgleda da srce to nije puno sekiralo. - Čujem da ste najbolja vodička u gradu. Hoćete li mi se pridružiti na Porporeli. - Nema potrebe, ne treba vam vodič da pronađete sunce, sigurna sam da će ono vas pronaći. Dok me šutke gledao, predomislila sam se i odlučila mu praviti društvo. Razgovor kojeg smo vodili iščekujući sunce, bio je nalik osmosmjerci. Trebalo je tih nekoliko zbunjenih gotovo slučajnih riječi, poredati u smislenu cjelinu. No, unatoč tome tog jutra sam po prvi put iskusila miris zore i toplinu izlazećeg sunca. Dani koji su uslijedili nalikovali su labirintu. Svako od nas je imao unaprijed dogovorene obveze, no ono malo trenutaka provodili smo zajedno. Svjesni kratkoće i neizvjesnosti vremena, cijenili smo svaki trenutak i živjeli ga punim srcem. Od svih činjenica najzanimljivija je ta da smo u Zagrebu, živjeli skoro pa u susjedstvu, a da se nikada nismo upoznali ni sreli. Zaključili smo, da smo na nekim događajima nalazili oboje, no nikad se nismo upoznali. Drago mi je da se to dogodilo u Dubrovniku, meni tako dragome gradu. Njegov boravak u Dubrovniku je završio za tjedan dana. Iako sam bila tužna zbog njegovog odlaska, radovao me skori susret i život u Zagrebu. S obzirom da sam imala svoj stan, dogovorili smo se da će se čim prije doseliti kod mene. Iako je bilo puno toga zbunjujućeg, jedno je bilo sigurno. Nismo htjeli živjeti jedno bez drugoga, ni trenutka. Ples koji sam te zore započela na Stradunu, nastavio se u Zagrebu i u svakom zakutku svijeta kojim smo prošli, nas dvoje – dvije zaljubljene skitnice.  |
09.09.2011., petak
TAJNA DUBROVAČKIH ZIDINA
|
Bilo je točno 23.45h kada je naš avion uspješno uzletio sa piste. Iako zvuči nelogično, Pariz je najromantičniji kada se na njega gleda iz Aviona. Možda zbog percepcije stvarnosti koja se skrivala ispod samozatajnih krovova. Gužva na aerodromu me iscrpila tako da sam u avionu, bila raspoložena jedino za šutnju. No, da bih izbjegla dijalog sa gospođom sa susjednog sjedala, odlučila sam osmisliti sinopsis za knjigu… Istina, pospremanje „pretinaca duše“ nije preporučljivo u masi, jer iziskuje postojan mir. Nirvanu, u kojoj možeš smiriti valove koji te razdiru. Bila sam pomalo zatečena, pa i iznenađena prostornošću i izdržljivošću vlastitog srca. Dok ga ne počneš pospremati, nisi ni svjestan što sve u njega stane. Sreća je što sam na put krenula avionom, jer nije bilo mogućnosti premišljanja i odustajanja na pola puta. Iako su možda u ovom trenutku oblaci bili puno stabilniji oslonac od neizvjesnosti kojoj sam krenula u susret. No, s obzirom da u današnjem svijetu sigurnost nije apsolutna konstanta, više ništa nisam smatrala sigurnim. Iako me taj moto više puta u životu opekao, bila sam sigurna da je prije svih najvažnije poslušati srce. A moje je vapilo za povratkom u prošlost. Možda zbog činjenice, da ne možeš otvoriti nova poglavlja, dok se stara ne zatvore. Iskreno, nisam bila sigurna želim li ta „stara“ poglavlja zatvoriti, ili ih samo ljepše prepisati u knjige s novijim koricama?! Već na pola, puta unatoč brbljivoj starici, imala sam shemu svoje knjige. Knjige koja neće promijeniti poredak u svijetu, no u mom životu zasigurno hoće. Jer, to joj je bila glavna namjera. Dobra strana pisanja je u tome da ti vrijeme brže proleti, tako da sam se iznenadila kada nas je stjuardesa informirala da za 15 min slijećemo u Dubrovnik. Grad u koji sam bila naprosto zaljubljena. U njegove zidine, mirise, prošlost, tajne koje je skrivao u sebi. Sunce koje nas je dočekalo, bez ijedne riječi me nagovorilo da ostanem bar jedan dan u njemu. Što sam i napravila. Zbog nekih starih navika odlučila sam odsjesti u hotelu Ekscelzior, nadajući se da ima koja slobodna soba u njemu. Recepcionarka nije mogla zamisliti koliko sam bila sretna zbog činjenice da je soba 102 bila slobodna. Vjerojatno bi pomislila da je to zbog prelijepog pogleda na more. No, u njoj je bilo tajni, „starijih“ i od Starih Zidina koje su se vidjele s terase. p.s. PRIČA je u nastajanju, nastavci slijede:))  |
08.09.2011., četvrtak
|
Na rubovima jutra, sakupljam kapi kiše. Umivam se od sna, od tebe, od nas.  |
06.09.2011., utorak
RASKRIŽJA
|
Previše vremena… čežnji, daljina… kiše na pločnicima, kojima je u nepoznato otišlo neko jučer… što reći, previše je toga neizrečenoga da bi se zbilo u misao… Izbrisala sam sve tvoje fotografije, postove, poruke… U toliko pretinaca ljudske duše uđoh pozvana i nepozvana, al ne doprijeh do tvoje. Barem mi to nisi priznao. Toliko komunikacija iskormilarih, ponosno i samosvjesno. No ovoj priči si ti dao zadnju fus notu. Zašto?! Ma ne pitam se, zbilja nisam. Preluksuzno je, još jedanput čekati da tišina progovori. Ne, nema razočarenja. Luckasto zvuči, al izgleda da sam se u svom svome nadanju, baš tome nadala. Tome, da će jedanput taj osjećaj jednostavno prestati. Znam, ne i nestati, al dovoljno je da prestane. Valjda i kraj ima svoj smisao, ta začet je već u samome početku. Ma nije važno, zbilja. Neću se više pitati, zašto smo se na istome raskrižju sreli nakon 18 godina. Nečem je vjerojatno trebao taj DEJAVU. Život piše svoje scenarije , a u ovome nismo bili glavni likovi … Nemoj se osvrtati. Nastavi, stazama svojih bespuća, na kojima tako nestašno uživaš. Smiješno je, da tvoja dezorijentiranost može biti tako simpatična, da uvijek, iznova izmami osmijeh u lijevom kutu mojih usana. Puno je pitanja, a priznam malo toga što znam. No, to nije važno… Idemo dalje. Evidentno je da nećemo skupa, no ne moramo nužno i jedno bez drugoga.  |
03.09.2011., subota
...
|
Možda zvuči nelogično, al kiša je samo „dolijevala ulje na vatru“ - i činila težim iščekivanje puno neizvjesnosti… Nije imala „riječ“ za koju bi ga držala, al nju su uz njega držali pogledi prepuni ekstaze… Prije nego ga je upoznala, nije znala da se ljubav „može voditi“ i pogledima, možda i suptilnije nego tijelima… Nije tražila puno. Dovoljna bi bila i prazna poruka - pa da se sretno nasmije, unatoč kiši…  |
ČEŽNJA
|
Kad se umoriš od ispraznih susreta i hladnih poljubaca, od pogleda u kojima nema ničega osim pohote, kad posumnjaš da ljubav postoji, i da voljeti ima smisao… kada ti postanu bezlični zagrljaji tih žena u prolazu, kada se sve oko tebe stiša, kad miris čeznutljive jesenje kiše zaškaklje tvoje nosnice, u tom jednom davno predodređenom trenutku, kad nam korak zastane, kad se ruke dotaknu, kad usne zadrhte… u trenutku kad se zemlja na trenutak zaustavi, kad tišina bude citirala najljepše ljubavne stihove, poljubi me… |
