PARTITURE SNA
email:
prsanijela@gmail.com
16.10.2011., nedjelja
III
|
Bolovala sam puna tri dana. Bilo je vrijeme za nastavak priče. Ponovno sam pročitala ispisane stranice, te po ko zna koji put shvatila, da ga ni zbog čega na svijetu neću prestat voljeti. Nikada. Takva ljubav ne gasne. S obzirom da sam poprilično opisala ratna događanja, prepuna ljubavi, straha i strepnje. Odlučila sam naredno poglavlje napisati u sretnijem štihu. No došavši do teme - on, ja i sreća nisam znala odakle početi. Ta naša ljubav se i ne može drukčije opisati, već kao sreća. Znam da iz današnje perspektive to paradoksalno zvuči, al' doista je bilo tako. U prilog toj tvrdnji… Bilo je Valentinovo, te davne 1992. godine. Za čudo Božje toga jutra nije bilo ni jedne uzbune. No, predvečer dok sam se pripremala za počinak, susjedi su usplahireno galamili pred mojim vratima, prepričavajući zadnje vijesti u kojima su građani upozoreni da prenoće u skloništima. Istina, prijedlog mi se nije sviđao, no činjenica da sam stanovala na 12 katu, natjerala me da siđem. Iskreno, bila sam otupjela i na strah i na sirene. Činjenica da je on svakodnevno na prvoj liniji bojišnice, bila mi je strašnija od informacije koju su i dalje prepričavali. Nakon nepunih sat vremena, predsjednik kućnog savjeta ponosno je priopćio da više nismo u opasnosti i da možemo ići. Cijela mi se priča činila izmišljenom, no… Dok su se ostali žurno trpali u liftove, odlučila sam krenuti stubama. Došavši do stana, začula sam glazbu, a bila sam sigurna da sam pri izlasku sve pogasila. Otvorivši vrata, u mračnom hodniku susrela sam se s njegovim pogledom. Stan je bio prekriven svijećama i ružama… Na stolu večera… Ma koliko željela, ne mogu se sjetiti što se zbivalo između tih 22.30 i 05 sati kada je otišao. Zastalo je i vrijeme, i srce i suze… ni san, ni java više nisu imali pravo glasa… Nakon njegova odlaska, po stanu sam našla nekoliko u vrpcu uvezanih pjesama, koje mi je napisao na ratištu. Stihovi su bili prepuni ljubavi, odanosti, čežnje… Smijala sam se i plakala nad tim stihovima, zamišljajući kako ih piše potajice, uz plamen svijeće. Nikada nije skrivao svoje osjećaje, al' zato je skrivao svoju plahu ranjivost, koju sam ja tako ponizno i dostojanstveno znala prepoznati, zagrliti i obraniti. Jer, nas dvoje nismo bili polutke cjeline, mi smo bili jedno. I bez obzira na kasnija događanja i ovo danas, sigurna sam da on nikada nikome neće pripadati. Jer je bio i jest samo sa mnom, u meni. U nastavku priče opisala sam naš život nakon rata… Naš boravak u Veneciji, proslavu mog 30-tog rođendana u Parizu, odmor u Egiptu itd. Te predivne dane, u kojima nismo bili svjesni ničega drugog osim naše ljubavi. Uz svaku od tih priča mogla bih priložiti album fotografija. No, ti albumi su opet zasebna priča. Naime, čisteći stan, jednu sobu - onu gostinjsku, sam u potpunosti zaobišla. Ukratko, ta je soba bila muzej naše ljubavi. U njoj su boravili svi njegovi darovi, slike, čak i njegova odora. Imala sam osjećaj, kada bih ušla u nju, da bi me zauvijek progutala. No, bila sam sigurna da još uvijek miriše na brilijantin.  |
