PARTITURE SNA
email:
prsanijela@gmail.com
09.01.2012., ponedjeljak
Defregmentacija prošlosti
|
…Bio je sumoran kišni dan. Život je imao miris jeseni. U hladnom uredu (ne sjećam se razloga hladnoći) odrađivala sam još jednu svakodnevnicu. Bilo je prošlo podne, kad se na vratima začulo kucanje. Sjećam se (kao da je bilo jučer) kako mi je tvoj ulazak bio suvišan. Jer, zvuk tvojih koraka – narušio je razmišljanje o svemu i ničemu… Gotov lijeno (jer mi se činilo ne potrebnim) ustala sam se, pružila ruku i promrmljala svoje ime. Sjećam se (vječno ću se sjećati ) izgledao si poput zbunjenog, simpatičnog školarca. Ne znam zašto, al u tom sam trenutku pomislila, kako bi ti savršeno pristajao trofrtaljac!?Hm! U pepito košulji, krem (mislim da je bio Murin) džemperu, u (iste boje) hlačama od samta , crnim kožnim gležnjačama, s aktovkom u ruci, s očima boje sna, mirišuć na nemir, korakom pristojnosti – ušao si u moj život. Predstavio si se kao…. Tada mi ništa nije značio taj stisak ruke (za kojeg bi danas dala sve) , a još manje tvoje ime, koje je zbog nekih - prošlih prošlosti, bilo sinonim za bol! Sjećam se, kako sam ti (iz ne znam kojeg razloga) postavila par pitanja, u kojima si ( a da to uopće nisam tražila) rekao gotov sve o sebi! Samo u par trenutaka, prateći smjer tvojih riječi, proputovala sam od S…., do Mostara, zatim do S….., pa do Splita, pa se ponovno «vratila» u Mostar. Možda me to "naše" zajedničko putovanje kroz prošlost, nagnalo da ti dam "kartu" za vlak koji je "upravo polazio" za budućnost?! Otišao si. Iza tebe je ostala prazna soba, i srce prepuno nade, da ćeš ponovno doći! Ta bilo je dovoljno napraviti trunčicu haosa – i ti si bio tu. Ironična je činjenica, da si istovremeno, defregmentirajući moj računalni sustav - moj život antidefregmentirao, stvarajući mnoštvo praznih stranica, koje su imale tek neki prividan obris, al u sebi ništa – osim sablasne nedorečenosti … Sjećam se tvog prvog i posljednjeg pitanja … tražio si da svojim odgovorom “odredim” našu budućnost! Dok je mojim tijelom odzvanjao eho tvojih riječi, ja sam te gledala i šutjela… i šutnjom, rasplakala nebo. Sveg poslije izrečenog, se i ne sjećam. Zaustavila sam se pored tvoga pitanja, ne bi li ga, možda – ponovio! – a ja, – smogla snage, odgovoriti… U tom iščekivanju (poput izgubljenog putnika na peronu) propustila sam još mnoge (izrečene i ne izrečene) rečenice. čekajući, da se ponovi taj trenutak, pogled, riječ… Pustila sam te da odeš bez kišobrana - a plakalo je nebo.  |
